Najnoviji potez zagrebačke gradske vlasti da iz javnog prostora ukloni ulice koje nose imena osoba povezanih s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) još je jedan primjer selektivnog odnosa prema prošlosti po mjeri ideoloških prežitaka prošloga sustava. Riječ je o odluci kojom se u naselju Ivanja Reka preimenuju četiri ulice: Vladimira Arka, Filipa Lukasa, Ivana Šarića i Antuna Bonifačića..
Prema navodima, prijedlogu potporu dali povjesničari Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić te odvjetnik Erol Šehu, koji su zaključili da se spomenuti pojedinci ne mogu smatrati „primjerenima“ za javno sjećanje. No upravo je ta odluka paradigmatski primjer dvoličnog i ideološki selektivnog odnosa prema hrvatskoj prošlosti.
Povijest Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj traži trijezno i znanstveno utemeljeno propitivanje, lišeno mitologizacije i ideoloških manipulacija. Međutim, ono što gradska vlast čini nije suočavanje s prošlošću, nego ideološko krojenje povijesti po mjeri vlastitih političkih preferencija. Dok se s jedne strane revno uklanjaju imena intelektualaca, svećenika i kulturnih djelatnika s druge se strane prešućuju, pa čak i veličaju, osobe koje su bile izravni izvršitelji komunističkih zločina.
Posebno je važno naglasiti da se osobama čija se imena sada brišu iz zagrebačkih ulica ne mogu dokazati nikakvi zločini. Oni nisu sudjelovali ni u kakvim represijama, nisu potpisivali smrtne presude, nisu provodili odmazde, niti su bili dijelom sustava zločina. Njihova „krivnja“ sastoji se isključivo u ideološkoj neprilagođenosti – u tomu što su bili ljudi koji su podupirali hrvatsku državu (sa svim njenim manama), koji su mislili nacionalno i djelovali kulturno, a ne po mjeri današnjih tumača povijesti.
Ovo nije prvi slučaj takve ideološke čistke. Prije nekoliko godina gradska je vlast ukinula i Ulicu Ivana Oršanića, jednoga od najuglednijih hrvatskih intelektualaca i političkih mislioca dvadesetog stoljeća, koji je umro u emigraciji 1968. godine. Oršanić je bio filozof hrvatske državne misli, autor znamenite knjige Vizija slobode i osnivač Hrvatske republikanske stranke. Jedino lažovi i krivotvoritelji mogu mu imputirati bilo kakvu odgovornost za zločine, a isto vrijedi i za Branka Klarića, hrvatskog pjesnika, esejista i kulturnog djelatnika: Ipak, njihova imena, kao i sada Lukasovo i Šarićevo, postalo je žrtvom istog ideološkog refleksa – mržnje prema svemu što nosi oznaku hrvatske državotvornosti.
Filip Lukas – simbol hrvatskoga otpora
Jedan od najvažnijih među proskribiranim imenima jest Filip Lukas, istaknuti intelektualac, geograf i kulturni radnik, koji je gotovo dva desetljeća bio predsjednik Matice hrvatske – od 1928. do 1945. godine. To su godine koje obuhvaćaju razdoblje od ubojstva Stjepana Radića do sloma NDH. Lukas je svojim djelovanjem utjelovio intelektualni i kulturni otpor monarhističkoj Jugoslaviji, suprotstavljajući se unitarističkoj politici koja je pokušavala izbrisati hrvatsku nacionalnu posebnost.
Kao predsjednik Matice hrvatske, Lukas je zagovarao ideju hrvatske državnosti, obranu nacionalnoga identiteta i jezične samobitnosti. Bio je proskribiran u Kraljevini Jugoslaviji, a nakon Drugoga svjetskog rata osuđen u odsutnosti od komunističkih vlasti. Presudu je kasnije poništio Županijski sud u Zagrebu. Dakle, čovjek koji je za života bio progonjen i od beogradskog unitarizma i od jugoslavenskog komunizma, sada je po treći put osuđen – ovaj put simbolički, u režiji ideoloških nasljednika tih istih sustava.
Treba jasno reći: samo potpuni luđak i krivotvoritelj može tvrditi da je Filip Lukas podupirao bilo kakve genocidne politike. Njegov životopis, njegova djela i njegova uloga u hrvatskoj kulturi svjedoče o suprotnome – o humanistu, kršćanskom intelektualcu i nacionalnom misliocu koji se borio za dostojanstvo hrvatskog naroda i za pravo na vlastitu kulturnu samobitnost.
Na odluku o brisanju Lukasove ulice reagirala je i Matica hrvatska, koja je upozorila da je riječ o čovjeku koji je zadužio hrvatsku kulturu i znanost te da se njegovo ime ne može promatrati izvan šireg povijesnog konteksta. Matica je još 2023. predložila donošenje Zakona o imenima u javnom prostoru, koji bi osigurao jasne kriterije i spriječio političku samovolju, no vladajući su tu inicijativu – prešutjeli.
Jonjić: „Atentat na hrvatstvo i katoličanstvo“
O preimenovanju se oglasio i povjesničar te član zagrebačke Gradske skupštine dr. Tomislav Jonjić, koji je u osvrtu pod naslovom Tentat na hrvatstvoistaknuo da se o tom pitanju odlučuje upravo 16. listopada – na obljetnicu ubojstva Bruna Bušića i izbora pape Ivana Pavla II. Jonjić je taj čin nazvao „atentatom na hrvatstvo i katoličanstvo“, jer se pod izlikom „denacifikacije”“ zapravo provodi simbolička likvidacija dvaju temeljnih stupova hrvatskog identiteta – nacionalne i duhovne samosvijesti.
Jonjić podsjeća da je Lukas „legendarni i po važnosti nikada dosegnuti predsjednik Matice hrvatske“, a nadbiskup Ivan Ev. Šarić „višedesetljetni vrhbosanski nadbiskup, pjesnik, prevoditelj Svetoga pisma i virilni zastupnik u Bosansko-hercegovačkom saboru“. Obojica su umrla u emigraciji, bez dokazane krivnje. Šarića se jugoslavenski komunistički režim nije usudio ni osuditi, dok je Lukasovu osudu sudski poništio demokratski poredak u Hrvatskoj.
Jonjić upozorava da aktualna zagrebačka vlast, koju naziva „Tomaševićevom sektom“ i sarkastično „rodoljubnim SDP-om“, ima apsolutnu većinu i djeluje u duhu „poratnih čika u kožnatim mantilima“, s ciljem da se iz javnog prostora ukloni sve što podsjeća na hrvatski identitet i katoličku tradiciju. On ističe i da ni novo vodstvo Matice hrvatske, ni vrhbosanska Crkva nisu adekvatno reagirali na ovu sramotnu odluku, premda bi upravo te institucije morale braniti svoje duhovne i kulturne velikane.
Njegovo retoričko pitanje odjekuje snažno: „Kada će Hrvati naučiti da sami moraju odlučivati o svojoj sudbini?“ – upozoravajući da će, ako se i dalje prepuštaju šutnji, njihovu povijest i simbole pisati oni koji ih preziru.
Dvostruki kriteriji i moralna sljepoća
U isto vrijeme dok se brišu imena Lukasa i Šarića, Ulica Vlade Ranogajca i dalje ostaje u Zagrebu. A riječ je o javnom tužitelju koji je u prvim godinama komunističke Jugoslavije potpisivao desetke smrtnih presuda dnevno, često bez suđenja i obrane. Dakle, gradska vlast briše intelektualce i biskupe kojima se ne mogu pripisati nikakvi zločini, a zadržava ime čovjeka koji je bio izravni instrument političkih egzekucija.
Takav pristup nije slučajan. On proizlazi iz hermenautike kontinuiteta jedne ideološke paradigme koja ne dopušta ravnopravno vrednovanje svih totalitarizama. O komunističkim se zločinima tako i dalje šuti, relativizira ih se ili opravdava „višim ciljevima revolucije“.
Još je poraznija činjenica da niz zagrebačkih ulica i dalje nosi imena istaknutih komunista koji su slavili Staljinov Sovjetski Savez, opravdavali ili sudjelovali u komunističkim zločinima. Imena ljudi koji su podupirali totalitarni sustav odgovoran za desetke milijuna mrtvih i dalje krase ploče glavnog hrvatskog grada, dok se sramotno uklanjaju imena onih koji su mislili hrvatski i djelovali kulturno. To nije samo moralna nedosljednost – to je perverzija. Kao što je perverzija da u općini Darda kod Osijeka može postojati ulica Koste Nađa.
Uklanjanje ulica Vladimira Arka, Filipa Lukasa, Ivana Šarića, Antuna Bonifačića i ranije Ivana Oršanića, Branka Klarića i dr. samo je nova epizoda u dugotrajnom procesu ideološkog inženjeringa odnosno rehabilitacije komunističkih i jugoslavenskih nazovi vrijednosti.
I onda neka se lijeve falange ne čude kad im se spomene Jugoslavija i mentalitet iz tog vremena. Kad se brišu imena poput Lukasa, a čuvaju imena krvnika, jasno je da duh 1945. i dalje živi u Zagrebu. Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag.